Recent News

Povijest zrakoplovnog jedirličarstva

Povijest zrakoplovnog jedriličarstva

U nedjelju 16. veljače 1910. u Semmeringu kraj Beča održalo se prvo jedriličarsko natjecanje u Austro- -Ugarskoj. Glavni podsjetnik jest članak novinara britanskog časopisa Flight, koji je izvješćivao s tog atraktivnog sportskog događaja. Letjelo se jedrilicama klizačima, bezmotornim krilatim zrakoplovima koji su uzlijetali i slijetali sa skija. Svaki je letač imao pravo izvesti tri leta, a zbrajale su se duljine dvaju uspješnijih letova. Na startnu crtu izišla su samo tri kandidata. Njihove su letjelice dovučene do vrha snijegom prekrivene padine, odakle su pogurnute niza stazu. Kližući niz brijeg, letači su nastojali postići što veće ubrzanje potrebno za uzlijetanje. Ovisno o postignutoj brzini i ponajviše dizajnu letjelice, letači su ostvarivali kraće ili dulje letove. Bilo je, dakako, i padova, a pobjedu je odnijela žena. Fraulein Ehrenzweig slavila je na Knollerovu monoplanu s letovima duljine 31 i 39 m, dok je drugo mjesto pripalo satniku Umlaufu. On je nakon natjecanja svojim dvokrilnim klizačem postigao prekrasan let od 70 metara. Dugi let je posebno nagrađen, čime je sačuvan obraz nazočnih muških natjecatelja, dičnih pripadnika carsko-kraljevske vojske. Treći je natjecatelj bio poručnik Georg von Georgievicz (1859.-1933.), čiji je klizač oštećen u drugom letu. Zanimljivo je da je taj zrakoplovac, rođen u Beloj Crkvi u Banatu, živio u Hrvatskoj, gdje se i školovao, a poslije je studirao tehniku u Beču, nakon čega se posvetio kemiji. U vrijeme ovog leta Georgievicz iza sebe ima zavidnu akademsku karijeru sveučilišnog profesora i nekoliko pronalazaka.

Iduće godine Semmering je postao poprište novog jedriličarskog natjecanja. Na natjecanju se pojavilo dvostruko više letača, a pobjedu će odnijeti hrvatski zrakoplovac. Ponovno su na vrh brijega dovučeni čudnovati bezmotorni avioni opremljeni zimskim stajnim trapom. Dana 18. veljače 1911. ilustrirani austrijski časopis Sportblat na samoj naslovnici donosi sliku pobjedničkog leta svestranog zrakoplovca Viktora Klobučara, koji je osvojio pobjednički pehar jedrilicom vlastite konstrukcije. Njegov ukupni rezultat iz tri leta (39,5 m; 63 m; 40,5 m) iznosio je 143 metra. Bila je to vjerojatno prva hrvatska jedrilica i prva hrvatska pobjeda u zrakoplovnom jedriličarstvu u povijesti. Svakako treba naglasiti da je ona ostvarena u konkurenciji europskih letača.

Zagrebački Jutarnji list u broju od 30. listopada 1922. donosi komentar o događanjima u nas: “Pred kratko vrijeme pronijela se vijest, da se dignuo prvi aeroplan bez motora… Njemačka, Engleska i Francuska najozbiljniji takmaci su u tome. Mi ovdje iz prikrajka smo gledali i divili se znanju i sposobnosti tuđih velikana i to nam je bilo dosta. Ta mi nemamo takvih ljudi, vječno je naša tužaljka. Ostala Europa gradi već aeroplane bez motora, a naša se država raspituje koliko bi stajalo uređenje jedne tvornice, koja bi mogla godišnje da dovrši šest do osam primitivnih aeroplana. Mi smo maleni pa treba da smo i s malenim zadovoljni. No ipak nije tako. Imamo ljudi. Ima u našoj sredini čovjek kojemu je uspjelo da na polju avijatike prestigne i tuđe velikane. U Sisku je sagrađen naš prvi aeroplan bez motora.”

Izumitelj i konstruktor ove jedrilice bio je nastavnik Pilotske škole u Novom Sadu, Stjepan Hosu, inače vrstan pilot iz Velikog rata. On se izumom ove osobite jedrilice bavio još od 1916. godine, ali se zbog ratnih neprilika tom poslu tada nije mogao potpuno posvetiti. Gradnju jedrilice odgodio je za bolja vremena pa ju je tako otpočeo za vrijeme službe u Novom Sadu 1922. godine. Gradnja jedrilice dobrano je uznapredovala, pogotovo kad mu se pridružio student tehnike, pričuvni vojni pilot i poslije inženjer, Vladimir Tišma, koji se na studiju u Pragu upoznao s osnovnim problemima aeronautike i konstrukcije letjelica.

Gradnja je, dakako, zapela na financijama, ali se srećom našao Hosuov rođak inženjer Karel Ružička iz Zagreba i potpomogao sa 150.000 kruna. Stjepan je napustio državnu službu i posvetio se svojem izumu. Posao je ponovno zapao u teškoće, a državne institucije ni tada nisu pokazale zanimanje za projekt. Kada je konstruktoru ponuđena inozemna pomoć uz uvjet otkupa planera i nacrta, on je ponudu odbio.